Piše: Sanja Ćirović
MEĐUIGRA REFLEKTORA I TIŠINE
Postoje ljudi koje poznajete godinama, ali tek u jednom trenutku otkrijete još jedan njihov svet. Onaj tihi, nežni, satkan od strpljenja, detalja i potrebe da se nešto stvori rukama. Kristinu Jevtović poznajem dugo. Pozorište je godinama bilo moja druga kuća, pa su naši susreti, razgovori i saradnje nekako prirodno postali deo života. Uvek smo lepo sarađivale, ali ovog puta nisam želela da pričamo o predstavama, premijerama, glumi. Želela sam da predstavim njen hobi. Nešto što je nastalo tiho, spontano i potpuno iskreno. A vredelo je čekati.
Kristina danas živi u Novom Pazaru, gde već osam godina stvara sa kolegama iz Regionalnog pozorišta Novi Pazar. U Kraljevo dolazi na kratko, uglavnom da zagrli porodicu i prijatelje, vidi sve koje voli i opet nastavi dalje. Sve joj je isplanirano u minut. Zato mi je još draže što smo uspele da sednemo, popričamo i snimimo priču o nečemu što je poslednjih meseci postalo mnogo više od hobija.
Jer njen nakit nije samo nakit. To su mali komadi emocije, strpljenja i umetnosti.
TERAPIJA KOJA JE POČELA SASVIM SPONTANO

Rođena je u Kraljevu, diplomirala je glumu na Akademiji umetnosti u Novom Sadu u klasi profesora Ljuboslava Majere, master studije završila je kod profesora Harisa Pašovića. Radila je u Kraljevačkom pozorištu. Danas je deo Regionalnog pozorišta Novi Pazar, radi i u Centru za mlade “DUGA”, kao mentor u školi glume “Mali Teatar”, a jedan je od osnivača međunarodnog festivala A.N.F.I teatar. Međutim, od detinjstva je postojala još jedna ljubav. Likovna umetnost.
„To je nekako išlo paralelno sa glumom od kada znam za sebe. Samo me niko nikada nije dovoljno ohrabrio da se time bavim“, kaže Kristina.

I onda se dogodio život. Onaj pravi. Brak, podrška, malo više hrabrosti i jedan muž koji je u pravom trenutku rekao: „Zašto ovo ne bi prodavala?“
Nekad je dovoljan samo jedan čovek da poveruje u vas.
Tako je nastao njen mali svet nakita od polimerne gline i hirurškog čelika. U početku potpuno spontano. Bez velikih planova. Bez strategije. Samo iz potrebe da rukama stvara nešto svoje.
„To mi je terapija“, priznaje kroz osmeh.
ZAŠTO NE VOLI KALUPE
U ovom vremenu kada je sve instant, pod kalupom i napravljeno da liči jedno na drugo, Kristina je poželela upravo suprotno. Da svaki komad bude drugačiji. Zato ne voli kalupe.

„Super su za neke stvari, ali onda se gubi unikatnost. Volim kada znam da je neko nešto napravio svojim rukama.“
Njene minđuše, ogrlice i privesci zato ne izgledaju kao masovna proizvodnja. Više podsećaju na male umetničke predmete.
LEPTIRI KAO ZAŠTITNI ZNAK
Posebno su joj dragi leptiri. Njih izdvaja kao svoj zaštitni znak.
„Leptiri su potpuno moji. Njih pravim iz glave i trudim se da nijedan ne bude isti.“

A za jednog takvog leptira potrebno je i do sedam dana rada. Sedam dana slojeva, farbanja, sušenja, lakiranja, popravljanja detalja. Sedam dana strpljenja koje, kako sama kaže, privatno često nema. I možda je baš u tome lepota cele priče.
Jer gluma i izrada nakita, koliko god delovali kao dva različita sveta, zapravo imaju mnogo zajedničkog. Proces. Posvećenost. Strpljenje. Emociju.
„I kroz glumu i kroz nakit mogu da iskažem sebe. Samo na drugačiji način.“
KADA HOBI PRERASTE OČEKIVANJA
Posebno su joj drage porudžbine koje dolaze potpuno neočekivano. Muževi koji šalju fotografije svojih žena uz poruku: „Ne znam šta voli, ali možda te ovo inspiriše.“ Deca koja crtaju minđuše i pitaju da li može baš to da napravi. Ljudi koje nikada nije upoznala, a koji su u njenom radu prepoznali nešto svoje. I možda je upravo to najlepši deo cele priče. Što je sve krenulo bez velikih očekivanja.

„Kod hobija nisam imala strah. Mogla sam da uspem ili da ostanem na istom. I jedno i drugo mi je bilo u redu.“
A onda su žene širom Srbije počele da poručuju njen nakit. Ne zato što je agresivno reklamiran ili zato što je deo trenda. Nego zato što se u njemu oseća nešto što ne može da se odglumi. A to je autentičnost.
POZORIŠTE KAO MATIČNA KUĆA
Kristina danas uspešno balansira između scene i svog malog kreativnog sveta. Kada su probe i predstave, onda je to prioritet, a nakit sačeka. Bez panike i bez pritiska.

„Shvatila sam da za sve imam vremena, onoliko koliko mi stvarno treba.“
Osam godina živi i stvara u Novom Pazaru, gde je Regionalno pozorište postalo njena matična kuća.
„Svaki novi projekat mi je nova radost i novo uzbuđenje. Mislim da se zato i bavim ovim poslom.“
I iskreno, mislim da je to jedna od važnijih rečenica koje sam čula u poslednje vreme.

Jer živimo u vremenu u kome svi negde jurimo, pokušavamo da budemo produktivni, uspešni i prisutni na sto strana odjednom. A onda se pojavi žena koja mirno pravi leptire od gline po sedam dana i podseti nas da neke stvari jednostavno ne treba požurivati.

Na kraju razgovora pitala sam je šta bi poručila ženama koje se plaše da pokrenu nešto svoje. Nije dugo razmišljala.
„Nemaš šta da izgubiš. I ako ne uspeš, dobio si iskustvo. A za mene je uspeh već to što si se usudio da probaš.“
I možda je baš u toj rečenici cela suština njene priče.